Neke stvari i dalje uzimamo zdravo za gotovo
Život nas često uči da su jednostavna rješenja uglavnom najbolji odabir, čak i za najsloženije probleme, a kamoli za one koji su toliko lako rješivi da duboko u 21. stoljeću zapravo ne bi trebali ni postojati. Međutim, upravo ti lako rješivi problemi nekako promiču većini ljudi jer ih najčešće uglavnom ne primjećuju.
Jedan je takav problem izostanak mobilnosti, koju nerijetko uzimamo zdravo za gotovo sve dok je ne izgubimo. Teško je očekivati da će prosječan čovjek pri ulasku u objekt obratiti pozornost na broj stepenica, osim ako ih je veći broj i ako uspinjanje njima zahtijeva veći napor. Prirodno je da svakodnevne, rutinske radnje izvodimo mehanički, automatizmom, ali jednako je tako prirodno da uočavamo izazove s kojima se suočavaju drugi i da promišljamo o pristupačnosti zajedničkog okruženja.
Pristupačnost je sveti gral osoba s invaliditetom
Pristupačnost nekomu može zvučati apstraktnom ili relativno trivijalnom, no osobama u invalidskim kolicima i općenito osobama s invaliditetom ili bilo kakvim teškoćama u kretanju ona je polazište i preduvjet opstanka, ona je apsolut i sveti gral. Vjerujte mi, krećete li se isključivo invalidskim kolicima, itekako ćete opaziti i dobro zapamtiti ima li određeni prostor jednu, dvije, tri ili više stepenica i kolika je visina prepreke, te naizgled male fizičke i društvene barijere koja vas bolno razdvaja, izdvaja, ponižava i izopćuje.
Zamislite na trenutak kako sjedite na kiši jer ne možete ući u trgovinu u kojoj ste htjeli kupiti kruh ili četkicu za zube! Zamislite kako zbog te najčešće jedne ili dvije stepenice ne možete dozvati prodavačicu i razgledati odjeću koju želite! Zamislite kako vas prodavačica vidi, ali vam ne želi otvoriti vrata trgovine i pokazati artikle jer misli da ste prosjak, iako baš ništa ne ukazuje na to osim njezinih osobnih predrasuda i iracionalnih strahova!
Izvor frustracije postaje vrelo kreacije
Zamislite kako vas na fakultetu ili radnom mjestu u invalidskim kolicima podižu uz stepenice ugrožavajući sebe, vas i vaše vrlo skupo pomagalo. Zamislite i gorčinu koja nastaje zbog gubitka dostojanstva i ravnopravnosti jer ste onemogućeni u provođenju osnovnih društvenih aktivnosti! Naposljetku, zamislite količinu i intenzitet frustracija kada to doživljavate iz dana u dan na svakom koraku, iako dobro znate koliko je sve to lako rješivo samo ako postoji malo dobre volje!
Međutim, izvor frustracije može i mora postati vrelo kreacije! Tako smo i mi, korisnici invalidskih kolica, iz nužde, zbog pasivnosti društva, nezainteresiranosti i inertnosti okoline, na krilima gorko-slatke inspiracije i primjera drugih zemalja, (pre)uzeli svoju stoičku sudbu u vlastite ruke. I tako je nastao Slopey!